Moskva nije nervozna od jučer, nego odranije kad je izgubila neke važne geopolitičke bitke i Sjevernoatlantski savez, primanjem novih članica, došao na ruske granice.
Ruska ambasada u Sarajevu saopćenjem od 18. marta eksplicitno se odredila protiv približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u, što nije bilo iznenađujuće, i možda bi se to brzo zaboravilo da tom prilikom nisu iznesena ne samo oštra upozorenja, nego i moguće reagiranje na “ovaj neprijateljski korak”. Kakvo bi to reagiranje bilo, nije konkretizirano, ali je već i sama takva opcija povod za razne priče, pa i poneke strepnje, ali ne bih htio da se upuštam u spekulacije. Ruska Federacija je velika svjetska sila, ali držim da su prošla vremena da se nekog prisiljava da nešto uradi ili ne uradi, utoliko prije što u geopolitici ima više strana i što u pravilu jedan potez vuče drugi.
PRISILA I(LI) SLOBODNA VOLJA
U pomenutom saopćenju i kasnijim objašnjenjima ruska ambasada iznosi i neke negativne teze o NATO-u koje u biti nisu tačne, ali cilj im je da se zemlja-kandidat odvrati od članstva i bude vojno neutralna. A radi se o sljedećem: NATO ne nameće izbor vanjskopolitičkih prioriteta; nikog ne tjera da uđe u njegove redove; ne prisiljava članice da svoje vojnike šalju u misije da oni tamo ginu; nijednoj članici ne diktira neprijateljsko stajalište prema Rusiji… Samo iznosi prednosti ovog članstva, jer proširenje NATO-a ima geoekonomske učinke, iako je to vojno-politički savez, a ne političko-ekonomska integracija, ali ulazak u ovaj savez donosi sigurnost i stabilnost, znak je da pravna država funkcionira i pospješuje strana ulaganja, što države u tranziciji itekako trebaju.
Negativan odnos Rusije prema NATO-u datira još iz vremena kad je ona bila u okviru Saveza sovjetskih socijalističkih republika (SSSR-a) koji je 1955. ugovorom u Varšavi ustanovio vojni savez država istočnog bloka pod nazivom Varšavski pakt kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog saveza na Zapadu. Bilo je to vrijeme hladnog rata koji se između SAD-a i SSSR-a vodio od 1945. do 1991. svim mogućim sredstvima, ali nikada nije prerastao u oružani sukob svjetskih razmjera. Varšavski pakt kao vojna struktura raspušten je1991. godine, kad je rasformiran i SSSR i Ruska Federacija krenula svojim putem, NATO je ostao, ali zadržali su se i raniji antagonizmi između velikih sila. “Danas je trenutak za Rusiju i NATO da prestanu gledati jedni druge kroz prizmu hladnog rata”, tvrdi urednik uticajnog magazina Global afers Fjodor Lukijanov i poručuje: “Izazovi 21. stoljeća zahtijevaju od obiju strana da preispitaju svoje mamurluke iz 20. stoljeća.” Podsjetiću da je NATO s početkom političkih promjena u suprotstavljenom bloku ispunio svoj cilj, odbranivši svoje članice bez ispaljenog metka, jer je natjerao suprotnu stranu koja je ionako bila zasnovana na prisili, a ne slobodnoj volji za udruživanjem, da se sama uruši.
Raspadom Istočnog bloka i gubitkom učinkovite sovjetske kontrole nad istokom europskog kontinenta i posebno raspadom SSSR-a, započelo je novo razdoblje u kojem se NATO našao pred novim izazovima i trebalo je pronaći svrhu svog postojanja. Unatoč protivljenju Rusije krenulo se u prodor baš na Istok Evrope i u prvom krugu 1999. godine su primljene Češka, Mađarska i Poljska, a u drugom 2004. – Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija i Slovačka i tako su obuhvaćene regije u kojima savez nikada ranije nije bio prisutan, a njegova granica time se poklopila s graničnom linijom nekadašnjeg SSSR-a. Vremenom je NATO raširio svoje vojne baze u Evropi, tako da ih je u Njemačkoj smješteno pet, a dvije su u Italiji i Belgiji.
Zatim je NATO postavio antiraketni štit u Poljskoj i Rumuniji koji košta 800 miliona dolara, a za koji su u Moskvi rekli da to nije zaštita od eventualnih iranskih raketa, nego da je usmjereno protiv Rusije. Portparol Kremlja Dimitrij Peskov je kazao da je to instalirano da bi se situacija u Rusiji održala na odgovarajućoj razini i tvrdi da je to kršenje sporazuma SAD-a i Rusije o eliminaciji raketa srednjeg i dugog dometa, potpisanog 1987. godine budući da ovi sistemi mogu da lansiraju i rakete presretače i krstareće rakete tomahavk.
PRIMICANJE GRANICAMA
Kad se sve ovo ima u vidu, Ruskoj Federaciji nije samo problem u tome što se BiH približava NATO-u, nego im smeta što se ovaj vojni savez primakao njihovim granicama i preuzeo ne samo bivši istočni lager nego i veći dio Evrope. Moskva, dakle, nije nervozna od jučer, nego odranije kad je izgubila neke važne geopolitičke bitke i sada pokušava da pod svoj utjecaj nekako stavi ono što još nije u Sjevernoatlantskom savezu.
(Oslobođenje, Koloumna, Đuro Kozar)
